Danas mi se čini sretnim proviđenjem, da mi je Sudbina za mjesto rođenja odredila upravo Braunau na Innu. Zar taj gradic ne lezi na granici onih dviju njemačkih drzava, čije se ponovno ujedinjenje, barem nama mlađima, postavlja kao zivotni zadatak koji se mora izvrsiti svim sredstvima!Njemačka Austrija se opet mora vratiti u veliku njemačku Majku domovinu i to ne samo zbog nekakvih gospodarskih obzira. Ne, ne: čak, ako bi ovo ujedinjenje, gospodarski gledano, bilo i nepotrebno, pa čak i stetno, ipak bi se moralo dogoditi. Istakrvpripadazajedničkomcarstvu. Njemački narod nece posjedovati nikakvo moralno pravo na kolonijalno političko djelovanje sve dotle dokle god ponovno ne uspije svoje vlastite sinove okupiti u jednu zajedničku drzavu. Tek kada granice carstva obuhvate i posljednjeg Nijemca, i kada se vise nece morati brinuti o sigurnosti njihova prehranjivanja u slučaju ugrozenosti vlastitog naroda, postoji moralno pravo na stjecanje stranog tla i teritorija. Plug je tada mač, a iz ratnih suza, za buduca pokoljenja, proizlazi kruh svagdasnji. Tako mi se ovaj mali pogranični gradic čini simbolom jedne velike zadace. Ali, on je i u jednom drugom pogledu izazov nasem danasnjem vremenu. Prije vise od sto godina, ovo neupadljivo gnijezdo, dobilo je, u najmanju ruku, prednost da kao pozornica tragične nesrece koja je potresla cjelokupnu njemačku naciju bude ovjekovječeno u ljetopisima njemačke povijesti. U vrijeme najveceg ponizenja nase domovine, pao je ovdje za svoju, također i u nesreci zarko voljenu Njemačku, nürnberzanin Johannes Palm, gradski knjizar, uvjereni "nacionalist" i neprijatelj Francuza. On je uporno odbijao izdati svoje sukrivce, točnije, glavne krivce. Dakle, kao i Leo Schlageter. Njega je, također, upravo kao i ovog, denuncirao Francuskoj jedan od vladinih predstavnika. Ovu tuznu slavu zadobio je neki augsburski policijski direktor, i tako postao uzor novonjemačkim vlastima u carstvu gospodina Severinga.